Arhitektura bez veziva: anatomija kamena, zakonitosti statike, krški kulturni krajolik i suvremena zaštita tradicijskog graditeljstva.
Suhozid (gradnja „u suho”) naziv je za konstrukciju od prirodnog kamena složenog bez ikakvog vezivnog materijala — bez vapnenog ili cementnog morta. Stabilnost takvog zida počiva isključivo na vještini graditelja da svaki kamen postavi u stabilno ležište, poštujući silu težu, međusobno trenje kamenih blokova i pravilno preklapanje reški (sljubnica).
U tradicijskom graditeljstvu razlikuju se jednostruki suhozidi (unaprijed ili ujedanred, kroz koje vjetar slobodno prolazi), dvostruki suhozidi (s dva vanjska lica i središnjom ispunom od sitnijeg kamena — „trpanca”) te podzidi koji pridržavaju zemlju na padinama. Posebno konstrukcijsko dostignuće predstavljaju vezni kamenovi („vežnjaci” ili „krozidnice”) koji povezuju dva lica zida te nepravilni svodovi poljskih skloništa (bunja, kućarica, čemer) izvedeni tehnikom prepuštanja kamenih slojeva.
Dinarski i hercegovački krš građen je pretežito od mezozojskih vapnenaca i dolomita. Krčenjem kamenjara radi dobivanja oskudnih obradivih površina (vrtača, dolaca, terasa) čovjek je istodobno čistio tlo i dobivao građevni materijal. Tako su nastali nepregledni kulturni krajolici u kojima kamene ograde iscrtavaju posjedovne međe, štite usjeve od bujica i čuvaju vlagu u tlu.
Od prapovijesnih ilirskih gradina i gomila, preko srednjovjekovnih međa i pastirskih stanova, do vinogradarskih pristava i kamenih čatrnja za kišnicu, suhozid je neprekinuta nit prostornog identiteta. On nije samo spomenik prošlosti, već čitljiva knjiga o društvenoj organizaciji, obiteljskom gospodarstvu i solidarnosti pri zajedničkim radovima (mobama).
Napuštanjem tradicijskog stočarstva i poljodjelstva mnogi suhozidi zarastaju u makiju ili propadaju pod utjecajem erozije i neplanske gradnje. Očuvanje suhozidne baštine danas podrazumijeva katalogizaciju ugroženih lokaliteta, edukativne radionice obnove u suho, očuvanje bioraznolikosti koja obitava u pukotinama zida te prijenos praktičnih vještina novim naraštajima.
Krupni, čvrsti kamen položen u očišćeno ležište ili na živu stijenu u dnu suhozida koji nosi teret cijelog zida.
Zid građen s dva paralelna vanjska lica i središnjom ispunom od sitnog kamena, širine obično od 60 cm do preko 1,5 m.
Sitniji lomljeni kamen kojim se pažljivo ispunjava i zaglavljuje unutarnja šupljina između dvaju lica suhozida.
Dugački kamen koji prolazi kroz cijelu debljinu ili veći dio presjeka zida i veže dva vanjska lica u jedinstvenu statičku cjelinu.
Plosnati i teški završni kamen na vrhu suhozida koji svojom masom pritišće donje redove i štiti zid od osipanja.
Potporni suhozid na padini koji s gornje strane pridržava zemlju terase, a propušta oborinsku vodu bez urušavanja.
Tradicijsko poljsko ili pastirsko sklonište od kamena presvođeno tehnikom nepravilnog svoda (prepuštanjem kamenih ploča).
Kamena cisterna za prikupljanje i čuvanje kišnice, često nadsvođena i obložena vodonepropusnim slojem gline ili crvenice.