Paradoks dinarskog i hercegovačkog krša ogleda se u činjenici da taj prostor godišnje primi znatnu količinu oborina, ali voda kroz pukotine i škrape u vapnencu trenutačno ponire u podzemlje. Stoga je tradicijsko graditeljstvo razvilo iznimno promišljen sustav zahvaćanja i čuvanja oborinske vode.
Od krovova pod pločom do kruna čatrnja
Krovovi tradicijskih kuća i gospodarskih zgrada, pokriveni kalanim vapnenačkim pločama, služili su kao čiste sabirne plohe. Kišnica se preko kamenih žljebova (kamenica ili korita) usmjeravala u spremnik ukopan u tlo i obzidan klesanim kamenom uz primjenu crvenice ili gline kao vodonepropusnog sloja.
Čatrnja u krškom dvorištu bila je središte obiteljskog života, a zajednička seoska lokva čuvala se s jednakim poštovanjem kao i obradivo polje.
U planinskim i poljskim predjelima, daleko od naselja, gradile su se obzidane lokve čije je dno bilo utabano masnom glinom, a rubovi utvrđeni koncentričnim suhozidnim prstenovima koji su sprječavali urušavanje i zamućivanje vode.